Gocova žica

GOCOVA ŽICA: DEVEDESETE…

DEVEDESETE… U zadnje vrijeme dosta čitam komentare ljudi kako se nekad živjelo i kako se danas živi. I ne mogu se načudit da ljudi toliko zabriju na tu temu, ono tipa „današnja bi djeca trebala ovo, ono“, „mi smo to ovako“, „u naše vrijeme nije bilo toga“…Normalno da nije bilo mobitela, tableta, laptopa, Facebooka, Instagrama, bilo je totalno drugačije vrijeme…i šta sad?! Vraćat ćemo se unazad i raspravljat tko je bolje živio, kome je bolje, njima sada ili nama tada…gluposti. Trebaš se stopit sa ovim vremenom i živit tako kako je i gotovo, neke stvari ne možemo mijenjati, a to je ta i tehnologija i način kako se klinci igraju, kako žive i kako će živjeti…odgajaš ih što bolje i to je to, nema smisla „vraćati“ ih u naše vrijeme i turati im pod nos nešto „što je nekad bilo“ i „mi smo to tako radili“. Gluposti. No, kako mi se bliži rođendan slijedeći tjedan, uhvatio sam se par puta u razmišljanju o mladosti pa ću se u ovoj osmoj kolumni osvrnuti malo na moje, tj.djetinjstvo moje generacije od sredine `80.do zadnjeg dijela `90.godina i kako smo mi to uživali.

I ne sa ciljem da ložim roditelje kako da sad odgajaju djecu, nego da se malo prisjetim kako nam je bilo. Baš evo neki dan budim se u 2 ujutro i ne mogu spavat, ne zbog vrućine, nedaj Bože, baš je ugodno za spavanje ovih zadnjih dana, nego čisto tako jer sam neki dan pročitao da ako se probudiš u 2-3 ujutro bez posebnog razloga, da je to sigurno jer te netko gleda!!! I šta ću, budan sam i čekam da me netko pogleda…i iz čista mira mi krenu misli u djetinjstvo i toliko toga se sjetim i kažem sam sebi: „Goc, sutra pišeš osmu kolumnu o devedesetima!“ Uzmite malo vremena i pročitajte… Kad bi me netko pitao čega se onako upečatljivo sjećam iz tog vremena, rekao bi mu da nikad neću zaboravit kad je krenuo taj jebeni rat i kad su mi tatu zvali u policiju da se javi, jer su trebali dodatne snage. Mi smo se u to vrijeme, a ja sigurno, bojali policije. Kad si vidio mrcinu od 2 metra i 115 kg, sa brkovima i plavom košuljom, bježao si iako nisi ništa napravio. Bio je dovoljan samo pogled brkatog policajca i svijet bi stao.

Vraća se stari, ulazi u kuhinju, obučen u policajca, ja sjedim sa mamom za stolom i…u sekundi sam bio u wc-u povraćat koliko mi se želudac stisnio od straha. A bio mi je to tata. Danas…jebiga, moramo priznat, danas se klinci baš i ne boje policije. Realno. Bio je tada u gradu Belišću jedan čovjek koji je bio zadužen za „red“ u gradu. Šta god značila ta riječ „red“. Zvao se Drveni Pero. Znači, Drveni Pero, ponovit ću opet. Ne, nije to bio drveni kip kojem je netko dao ime Pero, nego „čovjek iz naroda“, koji je ganjao klince koji su pravili pizdarije. Čisto da ne mora policija. Uvijek u civilu i na biciklu, ali spreman sići sa njega u svakom trenutku i uhvatit se za pištolj za opasačem. Dan danas ja iskreno ne znam jel Pero imao plašljivca ili pravi pištolj, ali recimo kad god bi mi igrali nogomet negdje gdje trava nije bila predviđena za nogomet, uvijek si jednim okom gledao loptu i suigrače, a drugim gledaš hoće naići Pero i otjerat nas doma. Bilo je teško u tim situacijama uopće zabit gol…

Ako Pero naiđe, samo se čulo: „Drveni Peeeroooo, bježiiii“….ostavljaš i loptu, i golove napravljene od majice dvojice prijatelja, kojima su starci dali da skinu majicu jel, logično, i bježi bilo gdje samo da te Drveni Pero ne dočeka na volej. I negdje u nekom ulazu zgrade moliš Boga da nam nije uzeo loptu. Drveni Pero legenda. Kasnije sam saznao da je to čak bio djed od jednog mog kolege sa kojim sam igrao košarku i onda mi je Drveni malo pao u očima, točnije, mislio sam ako me „čopi“, izvući ću se na košarku i njegovog unuka. Srećom, Drveni me nikad nije uhvatio. Hvala Pero. U ono vrijeme, mi smo slavili rođendane obično u jednoj, eventualno dvije sobe roditeljske kuće. Ovisno tko je gdje živio. Sjećam se, kod mojih u stanu, u jednoj sobi jedne godine bilo nas je oko 25. Stali smo svi, u sobu, jebeš mi sve, gdje realno kad je 10 ljudi gužva je, oboliš od klaustrofobije, ali eto, moglo se….

Glavni poklon za rođendan je bio dezodorans. To je bio zicer. Kad si išao na rođendan, odeš u bilo koju trgovinu, uzmeš dezodorans, doneseš slavljeniku i sve je ok. I onda kad dobiješ jedno 25 komada, pitaš se jebote „Jel ja smrdim?“. „Ma ne buraz, ne smrdiš, nisam znao šta da ti uzmem.“ Problem koji i danas postoji čini mi se. Šta kupit? Glavni dezić bio je…BRUT! Jebote, koji miris. Čak mislim da je i riječ BRUTALAN nastala od tog „mirisa“… Ako nisi dobio bar 10 komada, propao ti je rođendan! Majko mila, da ne vrijeđam nekog, ali tko je to mogao našpricat na sebe, treba mu Oscara uručit. Neka mješavina nekog mentola i WD40, šta ja znam, ali BRUTalno očajno. Tko je dobio Axe Africu ili Maliziu taj je bio bogat čovjek. Onda recimo glavna igra na rođendanima: Fantoma! Boca vode ili od Cole, prazna, svi na pod sjednu u krug, iako je uvijek bilo negodovanja pojedinaca, jer šta ako se boca okrene prema tebi pa moraš poljubit nekog tko ti se ne sviđa ili nekog tko ti se sviđa, a ti nisi spreman još za taj korak. Odeš sa rođendana, sramota te…Sranje. Ali rođ bez fantoma nije bio rođ! Ludnica. I nije bilo alkohola, eventualno tamo 7-8 razred, ali onda su se rođendani slavili već vani na otvorenom, daleko od staraca, sa bocom votke na nas 25 i jedan guc i buraz pijan si, pričaš tri jezika, sa svima si super, učlanjuješ se odmah u lidrano i matematičare preko predsjednika razreda.

Naravno, glavna glazba na rođendanima, uvijek pojačano do jaja, su bile obrade benda VATROGASCI. To su svi znali, to se čekalo da bude dernek. Da razbijamo plastične čaše od pod na kojima je pisalo ime, da mazneš svoj plastični tanjur od pod kad krene VATROGASAC MIRKO…ali neizostavni dio je bio kad padne mračak, kad se približe oni zaljubljeni i pustiš na kazeti PLAVI ORKESTAR. Jebote e! Znate vi šta je onda bio Plavi orkestar?! Ako si znao stihove napamet, nema komada kojeg nisi mogao zbarit, nema šanse…samo lagano se primakneš do nje, desnu ruku preko ramena zabaciš, lijevom si ubijaš koljeno u ritmu muzike za ples i lagano joj pjevaš na uho, a iz usta ti se osjeti Fanta. Nema koja nije pala. Kad ideš doma, možda dobiješ i pusu…koja traje sekundu. Mi smo recimo u centru imali igru koja se zvala NA DVA. Skupilo bi se nas 10-15, krenulo se od najstarijih i trojica su igrala klis-klas čini mi se, na ispadanje, i tako do najmlađeg. Zadnja dvojica koji ostanu, hvataju ove ostale, koji imaju granicu od recimo par ulica oko centra gdje mogu pobjeći i da bi uhvatio nekog moraš doći 2 metra od njega. Zadnja dva ili jedan, ovisno koliko nas je bilo, su bili pobjednici. I tako buraz do iznemoglosti.

Znači trčali smo kao manijaci, sakrivali se po ulazima, živici, grmovima, preskakali ograde, svađali se jel bilo dva metra kad je ovaj iz tebe došao do tebe…probaj danas to nekom predložit. Šta pričaš ti jebote, kakva dva metra, ja da nekog ganjam za bezveze…Danas jedva klinci trče na treningu, a ne ovako bezveze, da bi netko „pobjedio“…jebiga. Ili, kako je naš trg u Belišću bio, i još uvijek je, popločen sa onim crvemnim pločicama, ali na nekim dijelovima ima sivih kocaka, igrali smo igru da možeš samo trčat po sivim kockama. Tko pretrči preko crvenog ispada. Danas je to apsurd, glupost…jebiga. Imali smo i leksikone i spomenare. Eeeej, leksikon. Čekaš da netko iz razreda izbaci novi. „`oš mi se upisat?“ Pa to kad sam čuo kao da se sunce pojavilo nakon jedno 2 milijuna godina. „Daj ga.“ I moraš ga vratit za dva dana.

Nikad neću zaboravit kakav sam seljo ispao. Dobijem ga od jedne prijateljice, ako bude čitala ovo prepoznat će se siguran sam, i na prvu stranu pod brojem 8.upišem svoje ime. Okrenem drugu stranu, dočeka me pitanje „datum rođenja“ i ja frajer, bez leksikon iskustva, upišem u prvu praznu crtu, ne sjećam se sad više na koji broj, ali ne na 8.gdje sam trebao nastavit, nego na neki drugi. I tako ja seljo, do kraja leksikona na svako pitanje odgovorim gdje sam vidio prazan red…i logično, sjebem cijeli leksikon prijateljici. Nije mi zamjerila, voljeli smo se. Kasnije sam naučio i ja kako se leksikon ispisuje. I onda one tihe patnje, svi čekaju da vratiš leksikon nazad i traže tvoje odgovore pod slijedećim pitanjima: „Imaš li simpatiju?“,“Ako imaš, koje je njegovo prvo slovo imena?“, onda za hrabrije je bilo i „Ako nije tajna, napiši kako se zove“…Onda te naganjuju po školi, „Tko je ta/taj?“, „Ajd` reci meni, ja neću nikom reći“…Uglavnom, leksikon je buraz bio strah i trepet osnovne škole.

Ne znam jel ga klinci danas imaju, ali to je bio pojam i nekakav simbol tih osnovnoškolskih dana. Spomenar je bio više za ove „desničare“, slobodne umjetnike jel, stihoklepce, više si se upisivao u spomenar nekom tko je tebe šminkao, ali nije imao hrabrosti prići ti ili ti to reći pa ti je turio spomenar, u smislu „Napiši nešto lijepo, po čemu ću te pamtiti“…Jebote kad ti to netko kaže u 6.razredu osnovne, pitaš se „Jel umirem sutra čovječe, pa se pripremaš ako odem gore?“…I onda dereš stihove, šta ja znam „Od kolijevke pa do groba, najljepše se đačko doba“. Ako to nisi napisao, zasr`o si. To su svi pisali i to je bila himna na neki način. Onda je buraz moj, Leteći odred bio majka, svi su ih slušali…tako da stihovi recimo za početak spomenara „Sto se dobro mala ljubila usnama k’o ranim tresnjama od Prevlake pa sve do Dunava ljubiti me nije prestala“ su bili must have. Ako si sam nešto smislio, da nisi prepisao od nekog ili iz knjige neke, odmah bi te pozvali na Lidrano i natjecanje iz Hrvatskog u Garešnici.

Tako da si morao pazit tamo šta pišeš…naravno, ako nisi htio na Lidrano u Garešnicu. U to si vrijeme ti recimo kad bi napravio neku pizdariju vani, fasov` i od staraca doma. Dođeš recimo poderan od nekog pada sa bicikla ili si se potukao sa nekim, stari ti razvali jedno Đani Maršana iz uha i da ne čujem ništa, ne smije komšija pet dana ništa pitat šta je bilo, djeca su se redovno peglala. Takav je bio odgoj, ne sad da te stari izuje od batina da te četri Glumičića ne može pokrpat, ali fasov`o si jer praviš sranja ili imaš loše ocjene u školi, ili si zakasnio 15 min sa igranja. Ja recimo ako sam zakasnio 5 min, 5 dana nema van. Tako je bar stari htio. I onda jedan dan odslužiš kaznu doma, jebiga moraš, hraniš Tamagočija, premotavaš kazete, slušaš Kelly Family na radiju i tako, i onda drugi dan popodne ti pred kuću dođe ekipa od njih 15 i viču „Goooraneeee“, „Čika Željko jel može Goran izać` van?“, „Pustite ga bar malo s nama“…i onda ovisno jebiga jel stari radio prekovremeno pa je ljut i ne pušta te nigdje, ili je došao na vrijeme pa te pusti.

Ali fasov`o si kaznu bar malo, osjetio si. A danas….kladim se da ni jedan klinac ne dođe po svog kažnjenog frenda doma i dere se ispred vrata. Ako je uopće kažnjen, pošto institucije rade posao po obiteljskim kućama pa ne smiješ viknut više…jebiga. To je eto vjerojatno samo dio te mladosti, onako koji mi je ostao upisan u sjećanju i čini mi se zanimljiv…i bilo nam je do jaja. Nije nam ništa falilo…